Moguce, mnogi koji svrate na ovaj moj blog upitaju se, sta ova ovdje trazi.Postavlja slike, neke zabiljeske.E vidite, sve to ja bas namjerno radim.I istovremeno SPONTANO.A blog sam zaista spontano SPONTANIM nazvala.I to jako davno...
Ovaj moj blog moj je elektronski ili virtualni dnevnik. Kako mi koja ideja dodje, tako je ja i stavljam na papir, pardon, stavljam je ovdje.
I tako
Jutros citam jedna moja draga prijateljica, moja vrsnjakinja, pise : mama mi je bolesna, moram sada biti uz nju.
A onda..
Moja Milena, isto moja generacija..njena mama godiste je moje mame, tj.1926.Znaci duboka, fina starost.I vec 10-tak dana je u bolnici..Kako Milena meni pise, tamo u njih u n jihovim bolnicama ( citaj nekim nasim bolnicama) kad ti neko lezi, familija se brine oko svega, medicinari oko medicine.Pa tako Milena i n jezina sestra i njezina dva brata smjenjuju se nad krevetom majke im...
Nesto me to i rastuzi i navede na razmisljanje.
Naime sve dok ti je majka ziva i ti se osjecas djetetom.Ne samo svekrvom, punicom, majkom, nego i djetetom.I nekako si i mladji, jer naprosto ima od tebe tvojih starijih..
Moja majka umrla je davno.Ja nisam imala ni 50 godina.Sa njom je umrlo i dijete u meni.
Nemas svoju majku, nisi vise nicije dijete..Ili tako nekako..zapetljah se sad..
I zaista..Imam bas puno mojih drugarica, koje prevalile 60-tu i cije mame jos zive.Hvala bogu,naravno.I nekako one su jos nekako vise nekome potrebne..svojim majkama nekako,opet, ponajvise..Moja Milena kaze : evo nas MI DECA oko majke..koja na samrti je.
Eto to ja htjedoh reci..ako me razumjeste.
A ja se osjecam odavno nicije dijete :(
Oca sam izgubila jos u osnovnoj skoli.
Majku kad bas trebala je :(
Kad po stare dane prilagodjavala sam se nekom novom, drugacijem svijetu.Inostranom...
A valjda je to sve tako moralo biti..
Ko jos to zna...
U svakom slucaju
nisam bas nesto raspolozena...
Da moja majka ziva je
razumila bi me najbolje..Aliiii
Ovaj moj blog moj je elektronski ili virtualni dnevnik. Kako mi koja ideja dodje, tako je ja i stavljam na papir, pardon, stavljam je ovdje.
I tako
Jutros citam jedna moja draga prijateljica, moja vrsnjakinja, pise : mama mi je bolesna, moram sada biti uz nju.
A onda..
Moja Milena, isto moja generacija..njena mama godiste je moje mame, tj.1926.Znaci duboka, fina starost.I vec 10-tak dana je u bolnici..Kako Milena meni pise, tamo u njih u n jihovim bolnicama ( citaj nekim nasim bolnicama) kad ti neko lezi, familija se brine oko svega, medicinari oko medicine.Pa tako Milena i n jezina sestra i njezina dva brata smjenjuju se nad krevetom majke im...
Nesto me to i rastuzi i navede na razmisljanje.
Naime sve dok ti je majka ziva i ti se osjecas djetetom.Ne samo svekrvom, punicom, majkom, nego i djetetom.I nekako si i mladji, jer naprosto ima od tebe tvojih starijih..
Moja majka umrla je davno.Ja nisam imala ni 50 godina.Sa njom je umrlo i dijete u meni.
Nemas svoju majku, nisi vise nicije dijete..Ili tako nekako..zapetljah se sad..
I zaista..Imam bas puno mojih drugarica, koje prevalile 60-tu i cije mame jos zive.Hvala bogu,naravno.I nekako one su jos nekako vise nekome potrebne..svojim majkama nekako,opet, ponajvise..Moja Milena kaze : evo nas MI DECA oko majke..koja na samrti je.
Eto to ja htjedoh reci..ako me razumjeste.
A ja se osjecam odavno nicije dijete :(
Oca sam izgubila jos u osnovnoj skoli.
Majku kad bas trebala je :(
Kad po stare dane prilagodjavala sam se nekom novom, drugacijem svijetu.Inostranom...
A valjda je to sve tako moralo biti..
Ko jos to zna...
U svakom slucaju
nisam bas nesto raspolozena...
Da moja majka ziva je
razumila bi me najbolje..Aliiii
:-(
OdgovoriIzbriši