O meni

Moja fotografija

Dani su mi obicno prekratki za sve ono sto zelim uraditi.Rijec DOSADA ne postoji u mojem rjecniku.

26. stu 2012.

Krv nije voda ili geni su to..

Vec tri dana kako se borim sa mojim dragim laptopom.Nov, nije ni godinu navrsio.Prethodni bio 8 godina star kad u penziju otisao.
Kupio mi ga , taj novi komp,  moj stariji sin kad nakon one teske operacije kuci iz bolnice dosla.I prije tri dana sam mu " dala" nesto sto mu se uopste nije dopalo.Totalno se usutio, bez glasa i slike :((
 Jos nisam sigurna sta je to moglo biti, ili neki nevaljao program ili pak neka slika koja  u sebi krila nestoo sto kompjuteri ne vole.
Bez kompjutera ja sam ko bez ruku.Tek vidim koliki jarani zapravo smo mi. Prvog dana kad usutio, sutila i ja i razmisljala o dijagnozi mu.Muz mi kaze, pa dobro, pod garancijom je, odnesi ga i rijesit ce ti problem. I pripremila ja i garanciju, na tri godine je ima.I mislila sutra,u ponedeljak odmah ujutro da ga " doktorima " nosim.
Ali ja ne bih bila ja...Danas po kuci pospremam, fini ruckic po Cigota programu napravila, a sve gledam mog " bolesnika"
I sjednem ja. Komande su na engleskom jeziku.Da su na njemackom bilo bi mi lakse.Ali ne bojim se ja ni engleskog kad gusto je.
I mic po mic, pa opet mic
I popravih ja mog druga.Sate i sate sam  mu dala da prvo sve moje vazno prebaci na externu memory plocu.
A onda ga " pregledala" od glave do
misa :)
0sposobih ga .Trebalo mi je dobrih 6-7 sati.
Ali ko sretniji i PONOSNIJI od mene.
Pa ljudi
Meni ce uskoro 65 godina.
Samouka.
Ali ocito sa dobrim genima. ( Moj mladji sin zavrsio je fakultet za kompjutere i programe, kako to Njemci zovu naucnik za informatiku i programe)
Pa ocito moje gene moje dijete od svoje mame naslijedilo.
Ehhh da li su laptopi u moje vrijeme bili...
Ali nadam se, da me zdravlje posluzi, pa da se jos dugo druzimo.Ja i moj drug laptop :)



19. stu 2012.

Naslov je najmanje bitan

Moguce, mnogi koji svrate na ovaj moj blog upitaju se, sta ova ovdje trazi.Postavlja slike, neke zabiljeske.E vidite, sve to ja bas namjerno radim.I istovremeno SPONTANO.A blog sam zaista spontano SPONTANIM nazvala.I to jako davno...
Ovaj moj blog moj je elektronski ili virtualni dnevnik. Kako mi koja ideja dodje, tako je ja i stavljam na papir, pardon, stavljam je ovdje.
I tako
Jutros citam jedna moja draga prijateljica, moja vrsnjakinja, pise :  mama mi je bolesna, moram sada biti uz nju.
A onda..
Moja Milena, isto moja generacija..njena mama godiste je moje mame, tj.1926.Znaci duboka, fina starost.I vec 10-tak dana  je u bolnici..Kako Milena meni pise, tamo u njih u n jihovim bolnicama ( citaj nekim nasim bolnicama) kad ti neko lezi, familija se brine oko svega, medicinari oko medicine.Pa tako Milena i n jezina sestra i njezina dva brata  smjenjuju se nad krevetom majke im...
Nesto me to i rastuzi i navede na razmisljanje.
Naime sve dok ti je majka ziva i ti se osjecas djetetom.Ne samo svekrvom, punicom, majkom, nego i djetetom.I nekako si i mladji, jer naprosto ima od tebe tvojih starijih..
Moja majka umrla je davno.Ja nisam imala ni 50 godina.Sa njom je umrlo i dijete u meni.
Nemas svoju majku, nisi vise nicije dijete..Ili tako nekako..zapetljah se sad..
I zaista..Imam bas puno mojih drugarica, koje prevalile 60-tu i cije mame jos zive.Hvala bogu,naravno.I nekako one su jos nekako vise nekome potrebne..svojim majkama nekako,opet, ponajvise..Moja Milena  kaze : evo nas MI DECA oko majke..koja na samrti je.
Eto to ja htjedoh reci..ako me razumjeste.
A ja se osjecam odavno nicije dijete :(
Oca sam  izgubila jos u osnovnoj skoli.
Majku kad bas trebala je :(
Kad po stare dane prilagodjavala sam  se nekom novom, drugacijem svijetu.Inostranom...
A valjda je to sve tako moralo biti..
Ko jos to zna...
U svakom slucaju
nisam bas  nesto raspolozena...
Da moja majka ziva je
razumila bi me najbolje..Aliiii

18. stu 2012.

Poguzija, da prostis

Oduvijek,od kako pamtim za sebe interesovala me je kuhinja.kako izgleda :) i naravno  da se u njoj kuha.Mozda nije bas popularno ovo reci, ali zaista puno vremena sam u ovih mojih 60 i kusur godina provela bas u kuhinji.
Sjecam se, kad ovdje u Njemackoj radila u bolnici, pa oni zenski razgovori u vrijeme pauze, i odmah sam zamijetila kako Njemice vole namjestiti kuhinju, ono bas po katalogu i po mjerama.Ali to je,uglavnom i sva njihova ljubav prema kuhanju. Ne vole ili vecina njih ne voli da kuha.Cesto sam slusala, pa ko ce i kuhati i poslije opet sve u red dovesti.Boze koliko smo sve zene jako razlicite.Ja sam tim nekuharicama nosila sve moguce bosanske specijalitete.Sve one jedu.I cudile su se, kako to ja nisam kuharica, a znam da kuham.Ma njemacka posla.
Vjerovatno ti moji geni  kuharski prenijeli se i na moje sinove.Obadvojica i vole i znaju sve kuhati.I uzivati u tome.Bas ko i njihova mama.
Ideja da ja nesto skuham, napravim, meni naleti u sekundici...nikad mi nije mrsko.Cesto pravim i ono sto ja  ne jedem, kalorija radi :) ali i tada uzivam jer moji dragi u tome ce uzivati...
Maloprije ( ponoc je vec bila) setala sam meni dragim blogovima, medju njima uvijek je i 
 vrtaljica

.Nekako puno toga imam slicnoga sa njom,i njenim receptima jednostavno vjerujem.Ona je detaljista i zato ne mozes omanuti slijedeci njena uputstva.Dopade mi se njena lijena pita ( i moja majka tako je zvala, a znam i zasto..Naime pravu pitu  pravis prije svega praveci oklagijom, dakle praveci jufke, jer jufke su zapravo i najkomplikovanije kod pita, a ova pita se mijesi  mikserom,znaci nidje oklagije, haha )
I zacas ja u moju dragu oazu uzivanja, u moju kuhinju.I zacas se prosiri miris..Moj muz pita " ma sta nam to pravis "..I pogodi on sam nakon minutice..Kaze nesto sa jabukama i cimtom...
Evo i  gotova lijena pita...Moj muz vec spava, a zato ujutro uz kaficu znam sta ce reci...Ma draga moja cestita zena..i to nakon evo  skoro 40 godina braka...Treba to dozivjetiprozivjeti, zavrijediti..Ugodna noc nocobdijama a drugima miran san...


 

13. stu 2012.

Moja Zenica koja vise ni nalik nije

U Zenici nisam bila tacno od onog avionskog napada na New York.Bas tada bila sam u Zenici.Nije to ni tada moja Zenica bila.Ako poslije toga vise nisam ni isla, zar treba sto dodati.Volim ja nju, u njoj sam se rodila, moju djecu izrodila.Ali ta danasnja Zenica vise nije ni nalik mojoj nekadasnjoj.
Naime po  zavrsenom ljetovanju u Vodicama  jos u Njemackoj smo nastimali da se vratimo sa sarajevskog aerodroma.Samim tim i Zenicu da posjetimo.Nakon tolikih godina..Bile su to one africke temperature u Zenici..oko 40 stepeni.Bio je to zadnji dan juna i prvi dan jula 2012.I SAMO dva dana..
 
 
Kad bih ukratko trebala reci kako je bilo, rekla bih od srca: Ne ponovilo se. Odsjeli smo u rashladjujucem hotelu Dubrovnik, na kaficu isli u slasticarnu Mimoza.I samo taksijem do naseg stana na Jaliji..I ne ponovilo se.Nesto je bilo u  zraku sto doslovno ubiti nas htjelo.Nasa pluca smo godinama ocito ocistili od zenickog zraka i taj zrak tada u julu ..ne ponovilo se.I ja i moj suprug jedva smo cekali bjezati nazad.Obadvoje dobro bolesni.Prvo smo izgubili glas..obadvoje.A onda komplet bolesni...iznemogli.U nasoj Njemackoj oporavljali smo se finih 10 dana.Cak smo prije te posjete malo izdaleka razmisljali po stare dane cesce u Zenicu dolaziti,imamo fin stan u nasoj Zenici.Ali sada definitivno znamo, nema teorije vise o tome...djeci i starijim ljudima ne treba puno da zdravlje naruse.Mi cemo jednostavno podaleko od Zenice biti,a za djecicu Zenice,sta reci.Ni dragi bog im pomoci ne moze.Tuzno pretuzno.ko da je Zenica neka africka,sirotinjska, nikom bitna ,nikom interesantna destinacija postala.sto dalje od nje..Nazalost,ovo dolazi iz moje duse...

7. stu 2012.

Proja sa povrcem


 
 


Danas sam pravila proju sa finim,crvenim paprikama koje sam isjeckala na kockice.Jedno pakovanje sira od 200grama i uobicajeno pravljenje proje.

*  2 male case od jogurta(150 ml) kukuruznog brasna
* 1/2 case od jogurta obicnog brasna
* 1 jaje
* 1 kesica praska za pecivo
* 1 casa jogurta
* kisela voda, toliko da dobijete rijetku masu, guscu od one za palacinke
Gore navedene paprike i sir dodati toj masi, izliti u ovlas pomascenu tepsiju( meni je za proju najbolja vatrostalna tepsija)
Peci u rerni na 200°C, kojih 35 minuta.
Prijatno :)

1. stu 2012.

Slicni,a vise razliciti

Kada sam nedavno bila kod moje Milene odmah mi zapalo za oko, vjecito i ona i njen B. ukljucuju handyje..pune ih.Na stolu uvijek 2-3 komada.
Pitam ja Milenu sto ih pune tako cesto..pa isprazne se, rece.Kazem joj da mi dozvoli da ja to malo testiram.
Eh al ne lezi vraze.Imaju oni u Kragujevcu cudne neke ponude za handyje.Prvo nikakv trajni ugovor ne postoji, svi rade sa prepaid  karticama..E sad ako su ti clanovi familije u istoj mrezi,onda svi medjusobno mogu da pricaju doslovno neprestano.Uz kupovinu-punjenje kartice za 5 Eura dobiju 800 besplatnih minuta,kao sto rekoh unutar iste mreze.
I moja Milena DOSLOVNo i potrosi te minute.KOJIMA je i rok trajanja ogranicen, 7 ili 10 dana,nisam sigurna.Pa tako kad bile na Zlatiboru Milena je doslovno visila na handyju.Ovako izgleda njen razgovor sa suprugom: E,B.sta ima? Znaci nista.Ajd dobro,zvacu te poslije.To poslije je dok tako obidje sve u istoj mrezi..Sve redom pita:sta ima, kako familija?Je li ti snaja noseca? Kako muz, oce l prezivjeti ovu zimu?Jeste li drva pripremili?A zimnicu?
Bila sam zatecena.Ja telefoniram jako kratko i mojim najblizim ne postavljam indiskretna pitanja.Jer kad neko hoce,reci ce ti.Tacka.Ne volim da mi ko dosadjuje,ja nikome ne dosadjujem.
Bila sam oprezna..Milena se zacas naljuti.Pitam je izokola, sto je interesuje je li neko tamo u Kragujevcu zimnicu napravio.Je li mu snajka trudna.Kaze ona, pa mi to tako.Pa ko to vi,Milena.Ja tebe pitam, druge i ne poznajem niti me interesuju.
I tako..opet zove svog B. Sta ima, jesi sta ...itd itd.I tako pa da ne pretjeram 10 puta dnevno, svaki dan  Sve redom.Ja bas u soku.
I ne praznio se handy.
Ali pitam je kakva joj je baterija u handyju,kad je kupila.Nema ona pojma ni gdje ta baterija u handyju stoji!!!
OK.Vidim ja,tesko je  tu sta i popraviti...Ali poklonila sam joj moj nov handy,njemacki.Kojeg ja punim sedmicno. U inostranstvo uvijek nosim tekuci i rezervni handy, pa kad kupim prepaid  karticu zemlje u kojoj boravim da ne moram i handyje mijenjati.Znaci, kazem joj evo ti pismen handy.Odmah se pobuni ne zna Njemacki jezik.U mom handyju  postoji sigurno 10 raznih jezika, naseg naravno nema.Kazem joj ima li neko mlado celjade gdje kupuje to punjenje,da ga pitam moze li taj moj handy preinaciti u odgovarajuci, codirati ga, ali i pronaci opciju da bude na Mileni jasnom jeziku.Hvala bogu, svugdje pametne omladine.Uradi to dijete za pola sata i kaze mojoj Mileni da je handy super,pismen.Ali sta vrijedi kad se moja Milena BOJI novosti,nove tehnologije.Kazem ja decku da cu joj ja pokazati osnovne radnje..Po meni svi handyji rade na istom principu,i ja volim izazove.Ako vam kazem da imam predzadnji   iPhone  valjda znate o cemu to ja.I novi   iPad..takodje.
Moja Milena ima VEC probleme  da nakon tacke stavi novo veliko slovo, da stavi zarez gdje to gramatika nalaze.U nje je sve velikim slovima, nigdje zareza, nigdje tacke.Nije bilo sanse da ukapira kako je to jednostavno primjeniti.Njena je LOGIKA da se eto tako velikim slovima   bolje vidi.O ostalim mogucnostima mog poklonjenog handyja nema ni govora.Ali eto makar je baterija nova..Dok i nju Milena ne " izlize" tolikim pricanjem...
Nesto razmisljam..Moja Milena je od mene godinu mladja.I gdje god mogla to i naglasavala.
A kad sam joj rekla kad je mladja sto toliko kaska za nama starijima, rekla je..mogla bi ona to ali nece:)
Fina utjeha...I dobro je da je tako.Nismo svi isti, nismo cesto ni slicni.Ali valjda to tako i treba.Sto se mene tice imam strpljenja ali do MOJE granice.Ne volim trositi svoju energiju na beznadezne slucajeve.Ne volim a i necu.